Vodič kroz žanrove erotskih priča: od klasičnih do BDSM-a

Anaïs Nin je četrdesetih godina prošlog stoljeća pisala erotske tekstove za anonimnog kolekcionara koji joj je plaćao dolar po stranici. Preko posrednika joj je poručivao neka izostavi poeziju i drži se konkretnog. Nin je to smatrala promašajem: bez emocije, tvrdila je, ostaje samo anatomija. Zbirka je objavljena tek 1977., pod naslovom Delta Venere, a spor koji je vodila s naručiteljem i danas dijeli dobar tekst od lošeg.

Sam žanr znatno je stariji od te epizode. Boccaccio ga je u četrnaestom stoljeću uklopio u Dekameron, John Cleland je 1748. objavio Fanny Hill i zbog toga završio pred sudom, a dvadeseto stoljeće donijelo je naslove koji se i danas citiraju, poput Priče o O. Ono što se u međuvremenu bitno promijenilo nije sadržaj nego način na koji se do njega dolazi. Tekstovi koji su nekad kružili u ograničenim nakladama danas se čitaju na mobitelu, a čitatelj bira po podžanru prije nego po autoru. Jedno je ostalo isto: velik dio autora i dalje piše pod pseudonimom, pa se u ovom žanru ime rijetko prodaje samo po sebi.

Klasične priče

Najšira kategorija i, suprotno očekivanju, najteža za napisati. Klasična priča nema egzotičan okvir iza kojeg bi se sakrila. Nosi je isključivo napetost između dvoje ljudi i vrijeme koje je autor spreman potrošiti prije nego što se bilo što dogodi. Čitatelji ovog podžanra gotovo uvijek imaju isti prigovor: tekstovi prebrzo prelaze na stvar. Odgoda je ovdje cijeli zanat, a ne uvod u njega. Dobro napisana klasična priča često polovicu teksta potroši na situaciju u kojoj se naizgled ništa ne događa, i upravo zbog toga funkcionira.

BDSM

Podžanr koji se najčešće pogrešno čita. Sa strane se vide rekviziti; tko ga stvarno čita, zna da je pogon priče pregovor. Priča o O iz 1954. postavila je obrazac koji vrijedi i sedamdeset godina kasnije, jer dramaturgija ne počiva na sceni nego na pristanku i na tome što se dogodi kad se granica pomakne. Uspjeh Pedeset nijansi sive, teksta koji je nastao kao fanfikcija, doveo je u žanr golem broj novih čitatelja, ali i priličnu količinu priča u kojima je pristanak sveden na formalnost. Razlika se prepozna već u prvih nekoliko odlomaka.

Gay i lezbijske priče

Dugo tretirane kao niša, danas su među kategorijama koje najbrže rastu. Zanimljivo je da se čitateljstvo ne poklapa uredno s tematikom, pa je u izdavačkoj branši poznato da znatan dio publike gay romanse čine žene. Tekstovi u ovim kategorijama u prosjeku su i bolje napisani, iz jednostavnog razloga: autori su navikli da ih se čita pažljivije nego u mainstreamu.

Podjela na podžanrove nije akademska nego posve praktična. Čitatelj koji traži jedno rijetko će biti zadovoljan drugim, pa su erotske priče na specijaliziranim portalima gotovo uvijek razvrstane po kategorijama. To je jedini način da se u nekoliko stotina tekstova pronađe upravo ono što se traži, bez otvaranja dvadeset stranica ukrug.

Vrijedi znati i da se čitateljske navike u ovom žanru rijetko mijenjaju. Tko jednom pronađe kategoriju koja mu odgovara, uglavnom joj se vraća, pa dobri portali ulažu više truda u razvrstavanje i pretragu nego u broj objavljenih tekstova.

Što razdvaja dobar tekst od lošeg

Uglavnom tri stvari. Prva je glas. Priča ispričana iz perspektive lika koji ima stav funkcionira; ona ispričana neutralnim tonom ne funkcionira ni kad je tehnički besprijekorna. Druga je konkretnost, i to ne u opisu tijela nego u okolnostima. Soba, godišnje doba, razlog zbog kojeg su se dvoje uopće našli na istom mjestu. To su detalji koji čitatelju daju uporište, a bez uporišta nema ni napetosti.
Treća je duljina. Kratka forma, recimo do dvije tisuće riječi, gotovo redovito pobjeđuje razvučenu. Erotski tekst živi od koncentracije, a ne od opsega, i nema puno primjera priča koje su dobile na tome što su produljene. Autori početnici obično griješe u suprotnom smjeru: objašnjavaju ono što je čitatelj već razumio.

Ostatak je pitanje ukusa i o tome nema smisla raspravljati. Netko traži nježnost, netko oštrinu, netko dobro napisanu rečenicu bez obzira na to što se u njoj događa. Nin je na kraju bila u pravu barem oko jednoga: čitatelja se ne osvaja opisom, nego time što mu se prepusti da sliku dovrši sam.